Atmosvera

Godina 2033, užurbaje se kolonizacija Marsa. Europska Unija daje nemile poticaje za pokretanje obrta na Marsu. Među prvima u toj godini predsjedanja Bosne i Hercegovine Europskom Unijom, ko da su s' Marsa pali, jave se Haso i habab mu Ivan, zvani Poduzetnik Ivša, za otvoriti čevapdžincu kako su izgovarali uglas, na Marsu, nazvavši je Brzogriznica... dok se Bosna zabavila razgraničenjem s Hrvatskom u Neumskome zaljevu, davno već oformivši ratnu mornaricu, proglasivši Huseina–Huska Sununpašić-Begovića prvim Bosanskim admiralom, bez izlaza na otvoreno more...

Sam asortiman za na kašku variva, čorbi, marendi, burekđisko-pečenjarskih ponuda govori o ozbiljnosti s kojom su pristupili rečeni kompići-parnjaci ovome poslu. Bilo je tu:čevapa u lepinji, u kajmaku, u kravljeme maslu, Banjalučkih čevapa, posnoga vegeterijanskoga čevapa, čista prirodna zeljenava s Bosanskih pašnjaka, vješalica, mučkalica, janjetine s ražnja, ispod peke, ražnjića, hajdučkoga čevapa, kapavice, cigančice, sagam-dolme, lukovica, Bosanskoga lonca, sarme, sataraša, škembića, čorbanca, kotlovine, čvaraka, suđuka, slanine svake fele do one bijele bijelcate ko veš-safun... koljenica, hladetine, popare, pure, kuruze... Slastica: Baklave, tulumbe, hurmašice, tufahija, halve, sutlije... A tek pita: sirnica, krompiruša, maslenica, lijena pita, zeljanica, tikvenjaća, kupusnjaća, uzljevuša, livaća, drobnica, jajuša, šarene pite, do pite s mesom, bureka... sve su pite pite, samo je burek Pitac...

Maksuz se dolazilo iz najudaljenijih sazviježđa na fruštuk, marendu, gablec, brzogriz u Brzogriz, ili samo nako s nogu,  na jednu maksuziiju, prepečenicu, komovicu, šljivu, drenovicu, lozu, višnjevaću, ili hit Brzogriza, Maksuzija, rakija od suvih šljiva... a tek Bosanska kahva, s đezvicom, flinđanom, rahat-lokumom... Uveli su oni i ketering, tri pune svjetlosne godine putovala je jedna porcija sagam-dolme, tamo nekom, tamo negdje... u tamo neku galaksiju.... uzeli su u službu jednoga Galaktika, kog zatekoše na Marsu, s kojim se prvim skompaše, imo taj elektroniku, računalni sustav u malome prstu, i prvo što ga naučiše na Bosanskome, bilo je :“Đes' ba jarane“!.. -taj im vodio knjige, naplatu, primao Međuplanetarne naruđme, kontrolirao finacije, vodio pijar, glasnogovorništvo... „Samo taki, reče Ivša, „Kud mu se mati neobliznu“... a da slaže, ukrade pronevjeri u matičnome sustavu Matičnjaku, njegove planete Galaktiona, jednostavno bi ga ištekali, izgasili, izbrisali iz poimanja, pojmovnika, pojmnika, pretvorili u onoga, koga nikada i nigdje nije bilo... kada su Ivšu pitali u brojnim izravnim javljanjima s Marsa isključivom ekskluzivom za HRT i BiH TV, kako izgleda Galaktik... odgovarao je kratko, nako s visoka:“ Znate kako izgleda Kinez.... eto ni nalik njemu!“

Nema planete, planetarnoga sustava, galaksije, koja im nedodijeli certifikat izvrsnosti.Čulo se za njih duž cijeloga međuplanetarnoga dunjaluka. Primani su kao uglednici na svim razinama, do samoga Svemir-Vana, Broja Jedan... Tako što ne bi priređeno ni jednome do tada Zemljaninu. Te se za njih, u znak tih i tolikih zaslužnosti, izgradi Svjetlosnoplov, da bi mogli kada god im se ćejfne, skoknut malo do Sarajva, među raju... I na sve to rečeno, oni nesretni, tužni, utučeni... Jarani im u čudu: „Imate sve što mi ni zamisliti ne možemo, ugled, pare, besmrtnost, sve što zamislite, eto i prema nama ste ispali obrazli... a opet ste nezadovoljni, obisili bendule... A njih će dva uglas:“Je sve to što ste nabrojali imamo, i toliko toga što nije na vašoj razini da vam objasnimo, ali đaba kad' nema Atmosvere!“

 Nikola Šimić Tonin

SKVENDŽOBRNDŽ

Kafana. Nisu „kockasti“ stolnjaci. Ni stolovi.

Stolovi su piramidalni, tako da na njih ništa ne može da se stavi.

- Izvol'te – kaže konobar gostu.

Gost nosi plehani tanjir na glavi, jer je došao trotinetom.

- Skvendžobrndž – naručuje.

- Molim ?!                               

- Skvendžobrndž !

Konobar odlazi za šank, uzima metalnu kofu, i flaše pića redom isipava u nju.

Odlazi do gosta noseći je za metalnu dršku levom rukom, na kojoj su nabrekle izbušene vene.

- Skvendžobrndž – kaže.

Gost ispija kofu, baca zgužvanu novčanicu na piramidalni sto, koja se otkotrlja u praznu kofu na podu.

Izađe, sede na trotinet i poče da viče : Brrrrrrrrrrrr……

Pade mu „Derdevil“ na glavu i dođe mu glave.

Zato što je plehani tanjir spustio na piramidalni sto.

Naravno, on se skotrljao na pod.

I novčanica uopšte nije upala u kofu kao što smo mislili, nego baš u taj tanjir.

Dograbi je jedan ogromni slepi miš i izlete kroz zatvoren prozor.

Pa šta ako je slep ? Slep je i „Derdevil“, pa zna da ti tresne na glavu.

Konobar okrenu piramidalni sto naglavačke, i ako tako nikako nije mogao da stoji.

Ali mu je zato površina bila ravna, i na nju je mogla da stane kofa.

Skvendžobrndž – reče, tek.

                                                                                                                            Slavko Mali

Daca ima pametan savet

Jovan Živković

Mumija Karmela

   

 

Dvoje na kolodvoru, zagrljeni u toploj noći pod budnim okom debelog mjeseca. Zvijezde gore u vječnoj vatri samo zbog njih i pjevaju balade o ljubavi samo zbog njih. „Voliš li me?“, upitala ga je sa onim nevinim drhtajem u očima. „Više od svega na ovome svijetu i u drugim svjetovima!“, nije lagao, zaista je volio tu ženu više od bilo čega na ovom ili nekom drugom svijetu. Poljubio je njene nasmiješene usne; tiho, lagano, iskreno, s ljubavlju. Za njih dvoje vrijeme nije postojalo, nije im bilo ni potrebno. Svijet oko njih nije postojao, imali su svoj mali svijet i svoju malu ljubav. Nitko nikada nije volio kao što su oni voljeli, bili su zagrljeni u toplom trenutku energije ljubavi. Teško je opisati nešto toliko lijepo kao što je ljubav dvoje ljubavnika. Ne postoje riječi koje bi potvrdile tu najljepšu energiju na ovom ili bilo kojem drugom svijetu. Takva jest ljubav - neopisiva riječima.
Iz vlažnog vaginalnog otvora tople noći izronila je prašnjava mumija stara najmanje 4 000 proljeća. Prašnjava, luda, nepredvidljiva. Dotrčala je do zaljubljenog mladog para i jednim potezom rđavog bodeža prerezala nježni vrat mlade djeve. Mlada djeva nije bila svjesna toga, prelazila je iz života na nebeske livade u djeliću sekunde, još uvijek zadubljena u staklene oči svog princa. Vrela krv poprska mladića poput kiseline i on zacvili poput vještice na lomači. Stara mumija pukne od luđačkog smijeha, „Aaaaaaaaaa... ha, ha, ha, ha, ha...“, i stade trčati cik-cak stilom prema wc-u kolodvora. Neven očajnički zapomaga kroz suze: „Nevenka, Nevenka, odgovori mi!“ Nije mu odgovorila, bila je mrtva već punih dvadesetak sekundi, ali još uvijek topla, nije se još  ohladila. Ali to trenutačno nije važno, zajebi tu omladinu, mi sada pratimo mumiju koja je u cik-cak stilu stigla do wc-a. Mumija se zaustavi ispred crvenih vrata, zagleda se u lak koji je ispucao tijekom svih ovih godina, podigne svoje ruke kao da priziva drevne Bogove i promumlja kroz prašne zavoje: „Sazame, otvori se! Zapovijedam ti u ime Nebeskih Ptica!“. Drvena vrata nisu se otvorila, štitila ih je neka nepoznata moderna magija. Mumija zbunjena ne zna što bi, pa prođe kroz njih poput duha. Mumija pogleda po unutrašnjosti wc-a, spazi ogledalo, pogleda se u ogledalo i kaže: „Ja sam lijepa djevojčica, lijepa, mala djevojčica.“
Mumija se trgne. Pogleda prema zidu prepunom grafita na nekom nepoznatom jeziku i stane trčati prema istom. Punom brzinom zabije se u zid i padne na pod. Podigne se prašina. Mumija ustane, protrese se poput mokrog psa i priđe bijeloj wc školjki. Uzme nježni toalet papir i prebaci ga preko metalne kuke koja se nalazila na stropu. Što je kuka tamo radila? Nitko ne zna. Mumija nesigurno stane na wc školjku, pažljivo omota toalet papir oko svog vrata i učini korak naprijed. Nakon nekoliko minuta agonije, staro truplo mumije prestalo se trzati. Zašto toalet papir nije pukao kao što to logika nalaže? Zbog toga jer je to poseban toalet papir na kome su otisnute male patkice, nasmiješene patkice.
Ali ako misliš da je to kraj, varaš se dragi moj čitatelju. Kada se mumija prestala trzati poput ribe na kamenoj obali, iz ruke joj je ispao rđavi bodež obojan bojom krvi. „Ting-Tong“, taj zvuk je proizveo pri padu na pločice. I taj nemilosrdni zvuk probudio je wc školjku iz njezinog višegodišnjeg sna. Nanovo probuđena školjka otvori svoj poklopac, vodenom rukom uhvati mumiju za nepomičnu nogu i naglo je potegne u svoje pohotne ralje prepune očnjaka i istrunulih sjekutića. Toalet papir je puknuo i oslobodio mumiju, jer ipak je to samo toalet papir. Wc školjka nastavi pohotno gutati staru mumiju dok njezin poklopac udara po prašnjavim leđima stare mumije proizvodeći onaj užasan zvuk nekulturnog žvakanja.
To je to, kažem ti, potpuno ludilo čovječe!   

Emil Gebeješ

Mirko i Ništavilo - Studenti ništa ne čitaju!

crta: Aljoša Tomić   piše: Nikola Oravec