Mumija Karmela

   

 

Dvoje na kolodvoru, zagrljeni u toploj noći pod budnim okom debelog mjeseca. Zvijezde gore u vječnoj vatri samo zbog njih i pjevaju balade o ljubavi samo zbog njih. „Voliš li me?“, upitala ga je sa onim nevinim drhtajem u očima. „Više od svega na ovome svijetu i u drugim svjetovima!“, nije lagao, zaista je volio tu ženu više od bilo čega na ovom ili nekom drugom svijetu. Poljubio je njene nasmiješene usne; tiho, lagano, iskreno, s ljubavlju. Za njih dvoje vrijeme nije postojalo, nije im bilo ni potrebno. Svijet oko njih nije postojao, imali su svoj mali svijet i svoju malu ljubav. Nitko nikada nije volio kao što su oni voljeli, bili su zagrljeni u toplom trenutku energije ljubavi. Teško je opisati nešto toliko lijepo kao što je ljubav dvoje ljubavnika. Ne postoje riječi koje bi potvrdile tu najljepšu energiju na ovom ili bilo kojem drugom svijetu. Takva jest ljubav - neopisiva riječima.
Iz vlažnog vaginalnog otvora tople noći izronila je prašnjava mumija stara najmanje 4 000 proljeća. Prašnjava, luda, nepredvidljiva. Dotrčala je do zaljubljenog mladog para i jednim potezom rđavog bodeža prerezala nježni vrat mlade djeve. Mlada djeva nije bila svjesna toga, prelazila je iz života na nebeske livade u djeliću sekunde, još uvijek zadubljena u staklene oči svog princa. Vrela krv poprska mladića poput kiseline i on zacvili poput vještice na lomači. Stara mumija pukne od luđačkog smijeha, „Aaaaaaaaaa... ha, ha, ha, ha, ha...“, i stade trčati cik-cak stilom prema wc-u kolodvora. Neven očajnički zapomaga kroz suze: „Nevenka, Nevenka, odgovori mi!“ Nije mu odgovorila, bila je mrtva već punih dvadesetak sekundi, ali još uvijek topla, nije se još  ohladila. Ali to trenutačno nije važno, zajebi tu omladinu, mi sada pratimo mumiju koja je u cik-cak stilu stigla do wc-a. Mumija se zaustavi ispred crvenih vrata, zagleda se u lak koji je ispucao tijekom svih ovih godina, podigne svoje ruke kao da priziva drevne Bogove i promumlja kroz prašne zavoje: „Sazame, otvori se! Zapovijedam ti u ime Nebeskih Ptica!“. Drvena vrata nisu se otvorila, štitila ih je neka nepoznata moderna magija. Mumija zbunjena ne zna što bi, pa prođe kroz njih poput duha. Mumija pogleda po unutrašnjosti wc-a, spazi ogledalo, pogleda se u ogledalo i kaže: „Ja sam lijepa djevojčica, lijepa, mala djevojčica.“
Mumija se trgne. Pogleda prema zidu prepunom grafita na nekom nepoznatom jeziku i stane trčati prema istom. Punom brzinom zabije se u zid i padne na pod. Podigne se prašina. Mumija ustane, protrese se poput mokrog psa i priđe bijeloj wc školjki. Uzme nježni toalet papir i prebaci ga preko metalne kuke koja se nalazila na stropu. Što je kuka tamo radila? Nitko ne zna. Mumija nesigurno stane na wc školjku, pažljivo omota toalet papir oko svog vrata i učini korak naprijed. Nakon nekoliko minuta agonije, staro truplo mumije prestalo se trzati. Zašto toalet papir nije pukao kao što to logika nalaže? Zbog toga jer je to poseban toalet papir na kome su otisnute male patkice, nasmiješene patkice.
Ali ako misliš da je to kraj, varaš se dragi moj čitatelju. Kada se mumija prestala trzati poput ribe na kamenoj obali, iz ruke joj je ispao rđavi bodež obojan bojom krvi. „Ting-Tong“, taj zvuk je proizveo pri padu na pločice. I taj nemilosrdni zvuk probudio je wc školjku iz njezinog višegodišnjeg sna. Nanovo probuđena školjka otvori svoj poklopac, vodenom rukom uhvati mumiju za nepomičnu nogu i naglo je potegne u svoje pohotne ralje prepune očnjaka i istrunulih sjekutića. Toalet papir je puknuo i oslobodio mumiju, jer ipak je to samo toalet papir. Wc školjka nastavi pohotno gutati staru mumiju dok njezin poklopac udara po prašnjavim leđima stare mumije proizvodeći onaj užasan zvuk nekulturnog žvakanja.
To je to, kažem ti, potpuno ludilo čovječe!   

Emil Gebeješ