May 30, 2012
May 25, 2012
Carevo novo odelo
Nekada davno, u
vreme rane parlamentarne monarhije, živeo je car koji je bio izuzetno tašt i voleo
je lepe stvari. Naročito je cenio markiranu robu i brendirane proizvode. Voleo
je zlato i nosio ga oko vrata i na rukama, kruna je bila pored neverovatne
količine zlata optočena draguljima i dijamantima.
Saznavši za careve prefinjene navike, koje su se pročule po čitavom
carstvu, dva prevaranta razradiše plan kojim će prevariti cara.
Bez ikakvih ustručavanja pojaviše se na vratima carske palate i rekoše:
„Mi smo dva krojača koja šiju najbolja odela. Naš metod tkanja je savršen, a
tkanina tako laka da se jedva vidi. Ustvari tkanina je tako sofisticirana da je
nevidljiva za sve one koji su glupi“.
Obezbeđenje na
vratima je, čuvši priču, odlučilo da obavesti ministra. Ministar je obavestio
premijera, a premijer je otrčao da caru prenese sjajne vesti. Car je bio
zaintrigiran čitavom pričom, te je odlučio da primi dva prevaranta.
„Pored toga što će
biti nevidljivo, Vaše Veličanstvo, ovo tkanje će biti tkano i šiveno u bojama
kreiranim specijalno za Vas. Najveći modni dizajneri će Vam zavideti.“ Car dade
prevarantima svakom po vreću para, da mogu odmah da prionu na rad.
„Samo nam recite
šta vam treba da biste počeli da radite“. Prevaranti zatražiše platna i tkački
razboj, te odmah počeše da se pretvaraju da počinju da rade. Car je bio
zadovoljan postignutim dogovorom – em će dobiti predivno novo odelo, em će moći
da vidi koji od njegovih podanika su glupi.
Nekoliko dana
kasnije, car pozva sebi ministra, kojeg je inače smatrao za pametnog čoveka, te
mu reče: „idite, ministre, proverite kako napreduje moje novo odelo.“
Ministar se odgega
do prostorija u kojima radiše prevaranti. Oni ga dočekaše sa osmehom i pokazaše
mu odelo: „Evo izvolite ministre! Pogledajte taj divan rad, tu izuzetnu mekoću
tkanine.“ Ministar je pogledao preko razboja i hladan znoj ga obli – nije video
ništa. „Glup sam“- pomislio je - „ne smem to nikom reći. Otpustiće me iz službe
kao nesposobnog. Ostaću bez plate i penzije.“ „Da, da, izvrstan rad!“- reče
ministar: „Idem odmah da izvestim cara o vašem sjajnom radu.“ On to i učini:
ode caru te mu prenese vest kako su tkači umešni i da napreduju sa radom na
njegovom novom odelu. Car bi zadovoljan.
Naposletku caru
javiše kako su krojači spremni da dođu da mu uzmu mere za odelo. Car ih primi u
svoje odaje. Oni mu se pokloniše, te praveći se da u rukama drže tkanine
rekoše: „Evo izvolite, čestiti care. Ovo je plod našeg mukotrpnog rada. Danima
i noćima smo tkali i verujemo da ćete Vi, u svoj svojoj mudrosti, naći da je
naš rad vredan i dostojan Vašeg Veličanstva.“ Car raskolačenih očiju pogleda u
tkače.„Zar je moguće!“, car se preneražno osvrnu oko sebe. Uvideo je da niko
oko njega ne primećuje da on ne vidi odelo, te i on nabaci začuđenu grimasu na
svoj lik i reče: „Bolje je nego što sam i očekivao! Nastavite krojači, majstori
svog zanata – uzmite moje mere“.
Prevaranti počeše sa
metrom i lenjirima, da kao muve obleću cara praveći se da mu uzimaju mere;
zatim uzeše makaze i igle i praviše se da šiju nevidljivo odelo. Kad su
završili rekoše: „Evo izvolite care, gotovo je! Moraćete da skinete odeću koju
imate na sebi kako biste probali novo odelo.“ Car skinu odeću, a prevaranti se
praviše da ga oblače. „Sad podignite drugu ruku“, govorio je jedan. „Samo malo
podignite nogu“, nastavljao se drugi. Kad ga „obukoše“, donesoše ogledalo pred
njega i čekaše njegovu reakciju, a car reče: „Sjajan posao, predivno odelo.
Stoji mi kao saliveno, a i neverovatno je lagano.“
Car bogato nagradi
krojače i dodeli im titule za njihov mukotrpan rad, a slugama naredi da
pripreme kočije kako bi svom svôm carstvu mogao da pokaže svoje novo odelo.
„Biće to idealna prilika da vidim koliko u mom carstvu ima glupih ljudi“,
mislio je.
Povorka krenu kroz
carstvo, a svetina koja se okupila je razgoračila oči u neverici. Niko nije
smeo ništa drugo da kaže, sem: „Bravooo!“. Tapšali su i klanjali su se prizoru
koji su videli, ali iz graje se začu neki piskavi glas koji je viknuo: „Car je
go!“. Svi se okrenuše i videše omalenog dečačića kako viče: „Car nema odelo,
car je go!“.

Car se samo
namrštio na tren, više za sebe reče: „Glupaci“, te naredi kočijašima da voze dalje.
Povorka je protutnjala carstvom, a narednih dana se pričalo o carevom odelu i
kako mu nema ravnog u sedam carstava. Nošenje odela je postalo obavezno pri
važnijim ceremonijama, te se kao jedno od izuzetnih bogatstava nastavilo
prenositi dalje carskom lozom.
Dragan Brusin
May 20, 2012
May 14, 2012
Među socem i med' kečapom
Stefan Dušan Silni pokušava da na
moje oči proda neki komplet kuhinjskog posuđa od nerđajućeg čelika Fridrihu
Barbarosi. Neokupan i riđ, kolega mu objašnjava da je tu samo u prolazu, da će
jesti i dalje rukama, ali, Car ne odustaje, i još nudi i Kirbi usisivač, ako se
na njegovu ponudu odluči u narednih pola sata. Klik. ,,Svako svoga ubijte
predsednika mesne zajednice!'', urla grupa grčkih anarhista ispred zoološkog
vrta u Jagodini, dok žirafa mirno gricka palmino lišće. Klik. Sava Mrkalj
gost kod Vanje Bulića u ,,Crnim biserima''. Vuk ga pokrao, kaže, nije
ga ispoštovao. Klik. Tutsi i Huti igraju Večiti derbi na Marakani. Vodi
Partizan. Klik. Srđane! Klik. Srđane! Klik.
-Srđane!
- Šta je, pitam, vidiš da
menjam kanale?
-Ne vidim, budalo, ja sam duh vremena.
-I šta 'oćeš tačno?Vidiš da sam zauzet, ne
radim ništa, a nemam ni vremena...
-Hoću da te provedem kroz neke tvoje
snove...
-Mešaš, bre, pojmove! To radi duh božića
prošlih i budućih, ti si pojam iz filozofije.
-Mogu ja da mešam šta hoću, ja sam duh. Ti kad
budeš duh, mešaj i ti šta god hoćeš. Mešaj, brate, vinjak i banatski
rizling, ali 'ajd' sad, prati me.
I krenusmo. Ostavljajući svaku nadu, uđosmo. U
nisko zasvođenoj prostoriji, nekom predsoblju čini mi se, začula se vika:
-Mešaj, stara, sa'ću da te pocepam!
Krasno, ovaj me bolesnik poveo na poprište
nekog incesta, pomislih, pa za lelujavim stvorom uđoh u sobu. Na moje
zaprepaštenje, za stolom sa zelenom čojom, sedeli su Kralj Aleksandar i
Kraljica Natalija i igrali tablić.
-Šta mi sa ovim pokazuješ? Da imam
plemenito poreklo, ili edipov kompleks?,upitah.
-Nemam, brate, pojma, ovo je tvoj san, ti
pravi kombinacije i izvodi zaključke. 'Ajmo dalje.
Duh mi dobaci hladno pivo u zelenoj flaši.
Otpih gutljaj sa zadovoljstvom. Leglo mi je pivo kao majka preko mrtvog sina.
-Zelene flaše su nekad bile kontrolne,
reče, pa u njima nisi mogao da nađeš miša kako pliva i slično. U devet
smeđih flaša iscuri svo đubre, a u ovu pivo,reče moj saputnik.
Zatekosmo se u ovalnom kabinetu. Predsednik
Klinton prekide svoj odnos sa gospođicom Levinski i dođe da me pozdravi.
-E, Srđo, nekad sam ga tvrđeg vadio, nego
što ga sada stavljam. Ali, ne žalim se: sve je dobro dok ne moraš da
brojiš tuđe pare i jebeš svoju ženu.
Zgrožen razgovetnim srpskim bivšeg lidera
slobodnog sveta i narodnim mudrostima kojima me počastio, okrenuh se ka duhu,
da ga pitam za značenje svega ovoga, a on tada reče:
-Tvoja generacija živeće prosečno po sto
godina. Zbog napretka nauke i tehnike, bićete u mogućnosti da menjate bolesne
delove organizam kao rezervne delove. Ima žešće da se smorite.
-Znam, rekoh.
-Naučnici u Indiji uzgojili su na nekom
laboratorijskom mišu ljudski prst.
-Znam i to.
-Još malo, i kompjuteri će preuzeti sve administrativne poslove
u civilizovanom svetu.
-Znam, kažem.
-Ne znam za treći, ali znam da će se četvrti
svetski rat voditi kamenjem i praćkama, rekao je Anštajn.
-Matori, znam, sve znam.
-A znaš li da medijapan u stvari znači Mejd in
Japan?
-Znam, znam, znam. Ja svakog petka, još od kad
sam mali bio, od korice do korice pročitam Politikin Zabavnik. Zato ja tako
mnogo znam.
To rekoh, a duh iščeze u praskavom oblaku
potmulog tutnja i lomnjave.
Pridigoh se i podrignuh, oslonjen na
lakat leve ruke. Tražim mobilni po podu da vidim koliko je sati, kad tamo, krš
i nered. Polica sa knjigama se raspala. Pukao preopterećeni medijapan. Knjige i
časopisi popadali svuda po podu, po neredu oko kreveta, poizvratli prljave
tanjire i šolje od kafe. Gomila Politikinih Zabavnika umazana socem i kečapom.
Srđan Orsić
May 9, 2012
Hermesov bestiarium nastao iz njegove glave spajanjem nespojivih stvari iliti Historia monstrorum
Pustinjski cerebralni
petao ( Basiliscus gallus desertus cerebrum )
Ovo stvarenje je daleki rođak
bazilisku. Međutim, mnoge osobine zmijskoga cara on je izgubio, a neke
drugačije stekao. Umesto da skamenjuje oštrim pogledom onog koga gleda u oči,
on sa njim započinje filozofski divan. Ukoliko osoba sa njim ne uđe u raspravu
ili ga u istoj ne nadjača, pustinjski cerebralni petao ga skamenjuje na mestu.
A, sa njim filozofski divaniti vrlo je teško-ne preza od sofizama, uopštavanja,
petitio principii, raznih začkoljica i sadističkih ispiranja mozga, i ostalih
smicalica svojstvenih filozofima. Na kraju, sagovornik, izmoren i slomljen
pitanjima smisla života i kosmosa, biva skamenjen, na šta naš petao likuje, i u
tom momentu snažno zakukuriče.
![]() |
Filozof u raspravi sa cerebralnim petlom, VI vek p.n.e. |
Njegovo
stanište je pustinja, jer mu odgovaraju suvi predeli. Pustinje se slažu sa suvoćom
njegovog mozga, koji varniči mislima. Kod čoveka bi takva suvoća izazvala da mu
mozak postane kao sunđer, koji bi se potom zapalio. Ali, razna mozgarenja,
mozgoštudiranja, mozgodrvenija, izvlačenja mozga kroz nos, uši i petu, cepanje
mozga u froncle, ceđenja mozga kroz sita i rešeta, mozgorolanja, mozgatorštine
itd. pustinjskom petlu nimalo ne smetaju. On ih upražnjava često na sebi, i
zato je besan i ozlojeđen, i jedva čeka da nađe nekog koga će isto tako mučiti
kao što muči samog sebe. Pustinjski cerebralni petao se sastoji od ogromnog
mozga, koji mu prekriva oči, koje se gotovo ne vide, ima kljun i telo petla i
zmijski rep. Oko njegovog mozga sevaju varnice.
U
filozofskom svetu ova životinja se drugačije zove „vežbanka za filozofske
umove“. Ilegalno se lovi posebnim zamkama, čiji su mamac knjige iz filozofije.
Obožava knjige iz filozofije, najviše u tvrdom povezu. Mnogi filozofi su pali
skamenjeni od strane ove životinje. A, oni koji su je pobedili, učinili su to vrlo
teško, često na vrlo podmukao način. Jedan od načina je da petla treba toliko
zadubiti u neki problem, koji se obično vrti u krugu, i koji se na taj način ne
rešava, te on ostaje zbunjen, i nije u stanju čitav dan da nikoga skameni, niti
da progovori. Rene Dekart (Rennatus Carthesius) je sebi nabavio jednu ovakvu
životinju, i sa njom se borio pomoću svoga uma tri dana. Iscrpljen i izmučen,
Dekart je pribegao lukavstvu, kada mu je život već gotovo visio o koncu. U svom
izgubljenom delu „Quo–modo fallaciter necare Basiliscum Gallum Desertum
Cerebrum?“* pisao je o svojoj, mogli bismo reći Pirovoj
pobedi, nad ovom spodobom. Postavio mu je pitanje – koji je odnos između Ja
mislim (ego cogito) i tela? Ovaj odgovor petao nije mogao da brzo odgovori,
naime, tačan odgovor nije znao ni naš nesrećni Dekart. Rekao je petlu da
zažmuri i da čim otvori oči izgovori „Ja mislim“, i da će mu se sve reći samo.
Kad je cerebralni petao zatvorio oči, Dekart je pred njim postavio ogledalo. Kada
je ugledao sebe, nije ni stigao da kaže „Ja mislim“, odmah se skamenio. Tako je
Dekart uspeo da nadmudri ovu zver, i zakleo se sebi da više nikada neće
nabavljati novu „vežbanku za um“.
Upozorenje: ako slučajno vidite ovu
životinju, bežite glavom bez obzira dok vas nije spazila! Ako vas kojim
slučajem ugleda, onda ste osuđeni da se borite sa njom svim mogućim trikovima,
ali pazite, ne pada na jeftine trikove! Nemojte je nikada prizivati niti
loviti, pustite je da luta pustinjom, njoj je najlepše sa samom sobom, zato
manite se ćorava posla!
tekst: Nikola Oravec ilustracija: Aljoša Tomić